Neka u našim srcima zavlada:
Kao što je bilo i predviđeno, duhovna obnova našega Svetoduškog bratstva FSR-a održana je u petak, 18. prosinca navečer, i u subotu, 19. prosinca, tijekom dana. Voditelj duhovne obnove, naš asistent fra Ljudevit Maračić u tri razmatranja obradio je duhovnu pripremu na Božić.
Duhvnog asistenta Svetoduškog bratstva
18)Iz 29,17-24
I čut će u onaj dan gluhi riječi knjige; oslobođene mraka i tmine, oči će slijepih vidjeti..
1)Jahve mi je svjetlost i spasenje..
29)Tada se dotače njihovih očiju govoreći: “Neka vam bude po vašoj vjeri.”30)I otvoriše im se oči.
Liturgijska meditacija – Benediktinski online časopis..
Odražava li se ta Izaijina vizija od prije 2.500 godina na naš život danas? Rekli bismo: Izaijina vizija nije provediva u praksu. S njome se ne može računati, nije podložna planovima, te stoga ne pruža sigurnost našoj čvrsto zadanoj životnoj perspektivi. Osim toga, tvrdnja da na kraju dolazi novi početak – to je protivno našemu iskustvu. – Vizije postoje zato..
ostatak meditacije pročitajte na gornjem linku
Sv.Barbara – djevica i mučenica
Ovdje možete pročitati kratki životopis(klikom na ovaj tekst)
Molitva sv. Barbari za dobru smrt
Sveta djevice Barbaro!
Kad si svjedočila za svetu vjeru Isusovu svojom krvlju, onda ti je premilostivi Isus obećao da će oni koji te zazivaju u pomoć, biti oslobođeni od nagle i nepripravne smrti. Učini, dakle, pomoćnice moja, da se Isus spomene prolivene djevičanske krvi i žarke ljubavi tvoje te po dobrostivom obećanju svojem ne dopusti da duša moja izađe iz tijela prije nego se očisti pravom ispovijeđu i Presvetim se Oltarskim sakramentom okrijepi za put u vječnost! Amen!
Sv.Ivan Damaščanski – crkveni otac iz doba nastajanja islama
“Sveti Ivan Damašćanski – crkveni otac u doba nastajanja islama”, tema je XIII. međunarodnog ekumenskog skupa koji se održao u zajednici Bose, u Italiji. Stručnjaci su na skupu proučavali vrlinu prihvata drugoga u spisima svetoga Ivana Damašćanskoga. Enzo Bianchi, poglavar monaške zajednice Bose, kazao je kako je islam za svetoga Ivana Damašćanskoga nova stvarnost s kojom se kršćani trebaju suočiti. Potom je rekao kako su važna dva puta na koje je ukazao svetac: dobronamjerno poznavanje drugoga, te potpuna svijest kršćanstva. Spoznaja i kontemplacija Kristova otajstva – pojasnio je Enzo Bianchi – trebaju i nas voditi kao što su vodile Ivana Damašćanskoga prije tisuću godina u susretu s islamom. Na skupu su između ostaloga pročitani brzojavi kardinala Angela Sodana, Papina državnoga tajnika, i Bartolomeja I., carigradskog patrijarha. Kardinal Sodano je poželio da proučavanje zajedničkih kršćanskih izvora Istoka i Zapada donese plodove uvijek većega zajedništva cijeloj Crkvi, dok je carigradski patrijarh u svojoj poruci istaknuo važnost povratka svih vjeroispovijesti patrističkim korijenima.
Preuzeto sa stranica radio Vatikan(klikom na tekst možete vidjeti)
Izvještaj o rezultatima izbora za novo Područno vijeće,
sa Područnog Izbornog kapitula održanog 14. studenoga 2009. godine
Popis svih novoizabranih u Područno vijeće
Čestitamo i molimo za naše članove !
Podsjećamo bratstvo i simpatizere na redoviti mjesečni kapitul na
prvu nedjelju došašća
liturgijska čitanja
Jr 33,14-16; Ps 25,4-5. 8-9. 10.14; 1 Sol 3,12-4,2; Lk 21,25-28. 34-36
Liturgija prve nedjelje došašća više usmjerava pažnju sudionika na Isusov eshatonski dolazak nego na božićne blagdane. Za evanđelje imamo Lukinu verziju govora o propasti Jeruzalema i svršetku svijeta. Luka, više od Marka i Mateja, opaža da bi vjernici u vremenu odgođene paruzije mogli sustati. Tješi ih da je otkupljenje blizu i potiče na budnost usred zemaljskih životnih briga.
Preuzeto sa www.katolici.org
Povodom našega blagdana fsr-a
pozivaju se svi članovi fsr-a i frame
i svih simpatizera na večernju svetu misu u 19 h.
Idealna prilika da upoznate franjevačku duhovnost izbliza.
Molitva u čast sv.Elizabete:
Oče nebeski ti si nam u svetoj Elizabeti Ugarskoj dao novi uzor:
kršćanskog života,supruge, majke, udovice,pokornice i milosrdne žene,
kontemplativne, brižljive i djelatne žene u svijetu.
Daj da svatko od nas slijedi njezine svijetle primjere,
te u svojim obiteljima i bratstvima očituje nazočnost Isusa Krista
u siromašnima i onima koji trpe.
Daj nam odvažnost da živimo,uz milost Duha Svetoga,
savršenu franjevačku radost,vršeći mir i dobro,
opraštanje i pomirenje,te tako usrećimo ljude svojega vremena.
Po Kristu našem Gospodinu.
Amen.
(1207-1231)
Sveta Elizabeta slavi se 17.listopada.
Kratki životopis:
Kad čitamo hvalospjev ljubavi sv. Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima, 13. poglavlju, ostajemo zadivljeni nad tom himnom u prozi. Kad čitamo životopis sv. Elizabete Ugarske, odmah nam se nameće misao da je ta svetica svojim životom napisala najljepšu himnu ljubavi. Njezin život i nije ništa drugo do Pavlov hvalospjev ljubavi u prozi. I za nju, kao i za onu Tabitu u Jopi, o kojoj pišu Djela apostolska, možemo reći: »Njezin se život sastojao samo od djela ljubavi i djela milosrđa koja je činila« (Dj 9,36). Upoznajmo taj kratki, ali lijepi i kršćanskom ljubavlju bogati život. U njemu ćemo otkriti i svu ljepotu djela ljubavi što je po primjeru te svetice i danas u Crkvi i u svijetu čine tolike Elizabete, redovnice što se žrtvuju po bolnicama, sirotištima, ubožnicama, staračkim domovima, osobe što rade u karitativnim ustanovama, plemenite duše koje same na svoju ruku pomažu siromasima, starcima, bolesnicima, osamljenima. O, hvala Bogu, i danas ima još Elizabeta, jer ima kršćanske ljubavi, jer ih ima koji su kao i sv. Elizabeta usvojili Kristove riječi, izrečene na posljednjoj večeri: »Ovo je zapovijed moja: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas! Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje. Vi ste moji prijatelji ako činite što vam zapovijedam« (Iv 15,12-14).
I danas ima Elizabetâ »jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je dan« (Rim 5,5). Ta je ljubav bila naročito obilno izlivena u srcu sv. Elizabete te bila duša svih njezinih dobrotvornih djela i pothvata.
Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se god. 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek 4 godine, već su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, pa bi čovjek mogao reći i nespremni za brak, njihov je brak bio ipak sretan. Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!« I vjerna Isentruda pripovijeda o međusobnoj bračnoj ljubavi Ludovika i Elizabete ovako: »Ljubili su se divnom ljubavlju te su jedno drugo blago poticali na hvalu i službu Bogu.« Elizabeta je nježno ljubila svoga muža, a i on nju zbog njezine ljepote, plemenitosti i dražesnosti. Iako je i izvana bila veoma lijepa, nipošto nije bila zavodljiva. Među plemićkim napirlitanim damama Turingije grofica Elizabeta bijaše zbog svoje jednostavnosti u odijevanju te čednosti i skromnosti u životu gotovo prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo ili ništa se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena jer je već s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku. Slatki i pun ljubavi Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljetu god. 1227. Ludovik je pošao na križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro. Elizabeta je tada zabugarila: »Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.«
Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist svojte koja je nikad nije pravo podnosila. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Umrla je 17. studenoga 1231. Samo 4 godine kasnije papa Grgur IX. proglasio ju je svetom.
U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: »Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća.
Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata.
Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol.
Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake.
Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi. Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula.«
U svojoj knjizi Putovi živoga Boga poznati francuski teolog, dominikanac Yves Congar, piše ovo: »Crkva ima za svoju misiju reproducirati i nastavljati Isusa Krista; to zvanje čitavog tijela Crkve također je zvanje svakoga od njezinih udova; no kako je Isus Krist jedini savršen, sveci imaju zvanje reproducirati, svaki od njih, naročito jedan vid, nastavljati na osobit način jedno od njegovih velebnih djela. Tu se nalazi ono žarište u svjetlu kojega valja ispitivati i shvaćati njihov život…
Naročito je zvanje svete Elizabete bilo pokazati svijetu kako kršćanska ljubav nije samo neko jednostavno čovjekoljublje, jednostavan pothvat dobrotvornosti, već kako ona mora nositi biljege Kristove ljubavi te se suobličavati bitnim uvjetima života s Kristom. A Kristova je ljubav – ljubav križa, ljubav koja vodi na križ: I nema veće ljubavi nego dati svoj život za one koje ljubimo; Kristovo kraljevsko dostojanstvo zadobiva na križu svoj najveći uspjeh: ondje se on izjašnjuje kao kralj, tamo je proglašen kraljem, s križa on privlači srca da bi nad njima kraljevao. Krist na križu, kad je bio gol i kad je umro, nas je obogatio i oživio. Tako se na temelju života u Kristu, kao i u životu Krista samoga, nalazi neka vrsta protuslovlja, onoga što sv. Pavao naziva baš ludošću križa. I to nije čudno jer je život u Kristu mjesto gdje se susreću Bog i čovjek i Božja se snaga ne može pokazati uspješnom, osim u siromaštini i osrednjosti ljudskih sredstava.
Svako kršćansko djelovanje, sav život u Kristu, mora na neki način nositi na sebi taj Kristov biljeg; no čini nam se da je Elizabetin život na osobit način bio ostvarivanje protuslovlja što je vezano uz kršćanski život, neprestano napredovanje u onoj Pavlovoj: ‘Kada sam slab, onda sam jak’, nasljedovanje gologa Krista na križu, koje čovječanstvo obogaćuje u samoj njegovoj golotinji. Elizabeta je, kao i Franjo, toliko željela nositi Kristove rane: ona ih je nosila na svoj način u vršenju svoje ljubavi.
U času svoje smrti u srcu nije imala drugo do plamena svoje ljubavi kojim je izgarala za svoga Boga i sebi slične: za savršenstvo ljubavi, koja je najveće blago, svega drugoga bila je lišena. Napokon je napustila svoje tijelo, u prve pijetlove, 17. studenoga 1231. kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga je u svojoj maloj sobi čula preblagi pjev; nakon toga je rekla: ‘Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!’ Nakon što je živjela potpuno lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi. Ako živimo od Kristove smrti, njegova je smrt za nas počelo novog života, onoga za koji se valja nanovo roditi da bismo postali Božja djeca.«
Ivan Pavao II. primio je 27. listopada 1979. u audijenciju sudionike plenarne sjednice Papinskog vijeća Cor Unum. Kako je poznato, to je Vijeće osnovao papa Pavao VI. sa zadatkom da usklađuje svu karitativnu pomoć i djelatnost Crkve, kako bi je na taj način učinilo što uspješnijom. U svom nagovoru članovima Papinskog vijeća Cor Unum Ivan Pavao II. je naglasio kako Crkva, vršeći djela ljubavi, mora osjetiti i onu duhovnu ljubav koja je duša tih djela, a plod Duha Svetoga. Svoj je nagovor zaključio željom da bi se preko svih karitativnih djela očitovala Gospodinova samilost prema mnoštvu što trpi.
Sveta Elizabeta Ugarska zaštitnica je kršćanskoga Caritasa. I pravo je tako jer je njezin život za sve kršćane pravi izazov – izazov na djela kršćanske ljubavi i milosrđa.
Preuzeto sa www.skac.hr/svetacdana/