KNJIGA IZLASKA JE KLJUČAN TEKST
U ovom nas broju fra Fernando podsjeća da je “Izlazak temeljno iskustvo Izraela”. Iako se činilo da se nada nalazi ispod pustinjskog pijeska, izraelski narod otkriva Boga. I tako, priča Izlaska postaje od ključne važnosti u spoznaji da Bog u povijesti stvara sjećanja i da Bog Abrahamov, Izakov, Jakovljev i Otac Isusa Krista, nije Bog dalekog neba, već Bog koji je ovdje i sada.
Otkrivajući Boga Izraela
Knjiga Izlaska ključna je za spoznaju da Bog u povijesti stvara sjećanja. To možemo vidjeti već od samog početka Knjige. Cijela pripovijest o katastrofi započinje progonom u Egiptu, te ondje stoji: “Uto u Egiptu zavlada novi kralj, koji nije poznavao Josipa” (Izlazak 1,8). Drugi način na koji bi se ovo moglo reći jest da je čovjek došao na vlast bez ikakvog sjećanja na prošlost; odnosno, dolazi na vlast bez povijesne pozadine. U tom se trenutku čini da je sve nestalo. Da je nada zakopana pod pustinjskim pijeskom. Međutim, upravo se ovdje otkriva Boga. Zbog toga je Izlazak temeljno iskustvo Izraela. Tekst je bremenit simbolikom vremena i sjećanja. Uspjeli smo preživjeti dvije tisuće godina jedino iz razloga što smo, od 70. pa do 1946., stalno govorili: “Dogodine u Jeruzalemu.” To je naša polazna točka i upravo se tu nalazimo. Bog je Izraelov narodni heroj. I mi dugujemo ovu briljantnu intuiciju Židovima, kao i narodu Staroga zavjeta, koji su Boga nebeskoga spustili na zemlju.
Bog koji je ovdje i sada
Bog Arahamov, Izakov, Jakovljev i Otac Isusa Krista, nije Bog dalekog neba, već Bog koji je ovdje i sada. Ciganski Bog, Bog ceste, prašine i vjetra. Ovoga Boga oslovljava se s “ti”. Ovo je znakovito jer u grčkom i hebrejskom nema formalnog oblika “Vi”. “Blagoslovljen si, Gospodine Bože Izraelov, Kralju vječni.” Tako glasi početak svake židovske molitve. Mi se Bogu obraćamo prisnim jezikom, ne iz nepoštovanja, već zato što je naš odnos s njime prisan; poruka je ta da se Bog “pretvorio” u jednog od nas. Zapravo, moj “ja” može jedino izrasti u svjetlu odnosa na ti, to jest u uzajamnom odnosu. Svatko od nas u prisutnosti velikodostojnika prigiba glavu. Moj “ja” može jedino rasti u prisnom odnosu na ti. To je poruka Biblije, to je Franjina poruka. To je vapaj sveopćeg bratstva, bez gospodara ili slugu… Društva braće i sestara.
No pogledajte koliko smo daleko od te zbilje! U našim vlastitim kulturama često u svojim bratstvima živimo s istim nedostatkom poštovanja koje je prisutno i u našem društvu. I dalje zasnivamo život na svojim titulama. Na svome “zlatu” (imetku). Na svojim kastama. I to u svim slojevima i u svim kulturama. I često zadržavamo kastinski mentalitet u svojim bratstvima, u svojim samostanima. To je krivo. To nije put kojim nam je ići. Naš krajnji cilj ne može biti moć. Krajnji cilj ne može biti u tome da postanem članom organizacije u svrhu popravljanja vlastitog života i života bližnjih. Da se poslužim strukturom u koju sam samog sebe postavio. A to je ono što imamo. Imamo ljude koji dolaze sisati poput parazita – parazita na Crkvi, parazita na Redu, parazita na bratstvima i samostanima. Takvih ljudi nam je preko glave
Na sljedećoj poveznici možete pogledati cijeli prilog međunarodnog vijeća za trajnu formaciju
franjevačkog svjetovnog reda.