EVANGELIZIRANI DA BI EVANGELIZIRALI
UVOD
XIII. generalni kapitul Franjevačkoga svjetovnog reda održan je od 22. do 29. listopada 2011. u Sao Paolu u Brazilu. Tijekom Kapitula svjetovni franjevci iz cijeloga svijeta razmišljali su na temu “Evangelizirani da bi evangelizirali”. Glavni predavač bio je nadareni fra Fernando Ventura, OFMCap, koji je potaknuo sudionike da žive svoje zvanje i preuzmu svoje odgovornosti u Crkvi i Franjevačkoj obitelji.
ŠTO JE EVANGELIZIRANJE?
Fra Fernando je svoje središnje predavanje na Generalnom kapitulu OFS-a započeo postavljajući sudionicima neka pitanja. Sudionici su ubrzo postali svjesni da će njegovo predavanje biti više “osobno iskustvo” negoli akademsko predavanje. Ustvari, njegove su riječi potaknule na razmišljanje budući je naveo neke osnovne elemente značenja evangelizacije i naše kršćanske vjere u kontekstu naše suvremene kulture. Pozvao je sve svjetovne franjevce da pogledaju što se dogodilo s riječima i osjećajima.
Riječi i osjećaji
Imamo li hrabrosti reći našim bližnjima “volim te”? Bez šale i gledajući ih ravno u oči… Možemo li to odmah sada reći osobi do nas? Nije jednostavno, je li? Nije li istina da se bojimo riječi? Nije li istina da su riječi mrtve? Nije li istina da smo ubili osjećaje? Ovakve nas riječi plaše! S jedne strane, govoreći nekome “volim te” znači da mu/joj govorimo “trebam te da budem sretan”. Toliko daleko možemo otići. Ali nekome reći “volim te” također može značiti i nešto drugo. To govorimo u smislu “ne mogu biti sretan bez tebe”. Vidite li kamo nas to vodi? “Trebam te da budem sretan”, jedna je stvar. Ali reći nekome “ne mogu biti sretan bez tebe” nešto je sasvim drugo. To nas uništava. To nas izvodi iz naše osobne taštine, iz te pomame koju nosimo u sebi, a to je da smo mi središte svijeta.
Ako razumijemo što je evangeliziranje, moći ćemo razumjeti sve…
Evangeliziranje je ovo, braćo i sestre. Ako to budemo mogli razumjeti, moći ćemo razumjeti sve što činimo ovdje. Ako to ne budemo mogli razumjeti, nastavit ćemo biti najnesretniji sinovi čovječji. Osobe koje žive bračni odnos
s Bogom razvedene su od života, jer nema nikakvog zla koje bi ih moglo vjenčati, naime te osobe žive u braku s Bogom. Neženje i usidjelice povijesti… ogorčeni ljudi… ljudi koji žive snažne odnose sa životom. I ovdje smo sve uništili. Živimo u našim bratstvima… samostanima… i živimo na svim razinama, pod ugnjetavanjem ljudi koji smatraju služenje samo kao moć. U smislu da su netko drugi ili da su s nekim drugim, razumiju samo ispraznost. To su ljudi koji nemaju ničiju podršku. Umorni smo od neženja i usidjelica povijesti. Umorni smo od dragih ljudi. Ovo nije vrijeme za naklonost. Ovo je vrijeme suosjećajnosti. Draga će vam se osoba u najboljem slučaju nasmiješiti. (I ovdje se uvijek sjetim Konfucijevih riječi: “Pazi, jer iza osmijeha su zubi”.)
Vrijeme je…
Vrijeme je za polazak dalje. Vrijeme je da se okrene nova stranica (ili, kako kažu na španjolskom: okrenuti omlet). Vrijeme je da shvatimo da nemamo pravo reći da imamo vjeru, jer ovo je vrijeme kada trebamo spoznati da imamo vjeru koja nas posjeduje. Ljudi vjere su nepodnošljivi. Ljudi koji žive s trbuhom punim Boga. I što proizlazi iz toga? Nisu ništa više nego samo mistični povjetarac, koji ne dotiču ničiji život. I tako nastavljamo slijediti pogrešne signale. I nastavljamo činiti gluposti, jednu za drugom. Pitam vas, svjetovne franjevce prvog, drugog, trećeg i četvrtog svijeta da objasnite biskupima svoje zemlje, svećenicima, braći franjevcima, časnim sestrama svoje zemlje da odjeća ne može biti znak moći. To govori da je više od svega biti dio zajednice, na prvom mjestu način života. U mnogim mjestima diljem svijeta pomažemo u Crkvi ojačanoj s moći koja dolazi od vrha, Crkvi koja gubi svoje temelje zato što je prestala služiti… jer je prestala biti znak. Prodana je političkoj moći. U mnogim zemljama i mnogim mjestima ona je prodana moći koja dijeli novac. I vidio sam to vlastitim očima na svakom kontinentu.
Ovisi o tebi
O tebi ovisi hoćeš li biti znak osporavan. Na tebi je da pokreneš ponovno franjevačku revoluciju u svijetu. Franjo ide natrag u potragu za tim (svojom Crkvom) po okolici Asiza s gubavcima kada je njegova Crkva ogrezla u moći, kada je njegova Crkva u središtu moći. U mnogim zemljama, muškarci i žene vjere, vole leći u krevet s gospodarima moći. A siromašni i gubavci su kao i uvijek sami.
Pustolovina je počela…
I tako je pustolovina započela, od Boga koji je jednoga dana odlučio stvoriti svijet. Biblija je rođena u jednom selu koje je pokušalo odgovoriti na Božju inicijativu. Više od knjige, Biblija je knjižnica. Više od život sastavljen od svega onoga što čini život – snovi, bol, nada i radost – od svega što čini naše životno iskustvo. Svega s čime želimo popuniti naše egzistencijalne praznine. I tako to ide od Postanka do Otkrivenja. No, koja bi mogla biti nit vodilja? Što daje smisao Svetom pismu? Što je to što daje smisao svim pustolovinama Božjeg razgovora i Božje bliskosti s ljudima i ljudi s Bogom? Koja je, prema tebi, ključna riječ u Bibliji? To je SAVEZ (znači, brak ili veza). To je ono što je Franjo – jedini do sada – mogao razumjeti.
Želja koju svi imamo
A mi i dalje inzistiramo na pogreškama. I dalje inzistiramo na onome što je naš Izvorni grijeh. Ne govorim o originalnom grijehu, jer s toliko ljudi koji su griješili mnogo godina, teško je biti originalan. Govorim o Istočnom grijehu, koji je izvorni. Ukorijenjen je u želji da se dostigne Bog… u želji da se bude Bog… u želji da se kontrolira spoznaju dobra i zla… u želji koju svi mi imamo da budemo gospodari života i smrti… u želji koju imamo, da uđemo u Božji svijet, dotaknemo Božji svijet. I ne shvaćamo da može biti samo jedan POSTANAK; da može biti samo jedan san o Postanku, jer samo je jedna Apokalipsa, jer samo je jedno poglavlje 21. u Otkrivenju… Božji svijet koji silazi, novi Jeruzalem dolazi zauzeti ljudski prostor.
U ovoj raspravi, u ovoj temi obraćenja, svi se borimo i udaramo glavom o zid da vidimo možemo li postići obraćenje. Ne shvaćamo da je ono što Franjo donosi – novo. Bio je jedini koji je razumio: prvo, ako se netko obraća drugome, Bog je taj koji se obraća nama. Vrijeme je da okrenemo stvari oko nas (da omlet koji je zagorio okrenemo na drugu stranu).
Božić – najveći trenutak u povijesti
Franjo je bio jedini koji je shvatio Božje obraćanje u povijesti. Zato je spoznao (važnost) Božić(a), i zato je Božić za Franju postao najveći trenutak. Tu Bog dotiče povijest. Tu Bog postaje jedan od nas. Tu nam se Bog obraća. Tu definitivno slavimo savez (braka/veze). I, ovdje se moramo vratiti Emanuelu, jer osim što je ovo vrijeme mrtvih riječi, vrijeme je i ljudi koji su postali udovci prema svojim naklonostima, nevjenčani za svoje osjećaje.