Tema 10: Drama ateističkog humanizma (EN 55-58)
Autor sažetaka i komentara: Ewald Kreuzer, FSR
U sljedećim se izvacima iz “Evangelii nuniandi” papa Pavao VI ukazao je na nove oblike ateizma i sekularizma. On razlikuje pojmove “sekularizam” i “sekularizacija”. Za nas je osobito važno razumjeti tu razliku budući da pojam “sekularan” (“svjetovni”, op.prev.) postoji i u nazivu našeg Reda (Franjevački svjetovni red, u eng. Secular Franciscan Order; op.prev.). Ova analiza koju je napravio Sveti Otac također nam pomaže razumjeti naš poseban poziv i poslanje koje imamo kao svjetovni franjevci. To će biti važna tema na Generalnom kapitulu koji se ovaj mjesec održava u Sao Paulu u Brazilu.
55. Drama ateističkog humanizma. […] S duhovne točke gledišta, čini se da je moderni svijet zauvijek uronjen u ono što je suvremeni autor nazvao “dramom ateističkog humanizma.” [usp. Henri de Lubac, Le drame de l’humanisme athée, Paris 1945] S jedne strane, u samom srcu suvremenog svijeta pojedinac nužno mora primijetiti fenomen koji je postao najupečatljivijim obilježjem toga svijeta: sekularizam. Ne govorimo ovdje o sekularizaciji, koja je zasluženo postignuće, samo po sebi pravedno i legitimno te nipošto nekompatibilno s vjerom ili religijom. Sekularizacija otkriva u stvaranju, u svakoj stvari i u svakoj pojavi u svemiru zakone koji njima upravljaju određenom autonomijom, ali s unutarnjim uvjerenjem kako je te zakone postavio Stvoritelj. Slijedom toga, posljednji je Koncil potvrdio legitimnu autonomiju kulture, a posebno znanosti. [usp. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes, 59] Ovdje mislimo na pravi sekularizam: koncept prema kojem svijet sam sebe objašnjava, bez ikakve potrebe za obraćanjem Bogu, koji onda postaje suvišan teret. Ta vrsta sekularizma, želeći naglasiti čovjekovu moć, vodi prema djelovanju bez Boga te čak prema negiranju Njega. Čini se da novi oblici ateizma proizlaze odatle: ateizam kojem je čovjek u središtu, ne više apstraktan ili metafizički već pragmatičan, sistematičan i militantan. Svakodnevno možemo vidjeti kako ruku pod ruku s tim ateističkim sekularizmom dolaze, u različitim oblicima, potrošačko društvo, potraga za užicima kao najviša vrijednost, želja za moći i dominacijom te diskriminacije svih vrsta: nehumana nastojanja ovog “humanizma”. S druge strane, u istom tom suvremenom svijetu, paradoksalno, nemoguće je poricati postojanje uporišta u kršćanstvu te evanđeoskih vrijednosti, barem u obliku osjećaja praznine ili nostalgije za istima. Ne bi bilo pretjerano reći kako svijet na snažan i tragičan način vapi za evangelizacijom.
56. Ne-praktični kršćani. Danas postoji velik broj krštenih ljudi koji se uglavnom nisu formalno odrekli krštenja, ali koji su potpuno indiferentni prema njemu i koji ne žive u skladu s njime. […] Često je to posljedica “iskorjenjivanja” tipičnog za naše vrijeme. To također proizlazi i iz činjenice da kršćani žive pokraj onih koji ne vjeruju te su neprekidno i pod njihovim utjecajem. Nadalje, današnji ne-praktični kršćani, mnogo više nego oni iz prošlih razdoblja, nastoje objasniti i opravdati svoj položaj navodeći unutarnju religioznost, osobnu nezavisnost i autentičnost. Tako s jedne strane imamo ateiste i nevjernike, s druge strane one koji ne prakticiraju vjeru, a obje grupe pružaju zamjetan otpor evangelizaciji. […] Ateistički sekularizam i odsutnost religiozne prakse mogu se naći među mladima i među odraslima, među onima koji vode društvo kao i među običnim ljudima, na svim razinama obrazovanja te u svim Crkvama, bilo starijima bilo novijima. Crkvena evangelizacijska nastojanja ne smiju ignorirati ova dva svijeta, niti zastati pred njima; potrebno je neprestano tražiti prikladna sredstva i jezik kojim bi se njima moglo predstaviti, ili predstavljati, Božju objavu i vjeru u Isusa Krista.
57. Dužnost Crkve. Poput Krista za vrijeme njegova propovijedanja, poput Dvanaestorice na Duhovsko jutro, Crkva također pred sobom vidi veliko mnoštvo ljudi koji trebaju Evanđelje i imaju pravo na njega, zbog Boga “koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” (1 Tim 2,4) Crkva je duboko svjesna svoje dužnosti da propovijeda spasenje svima. Znajući kako poruka Evanđelja nije rezervirana za malu skupinu privilegiranih ili izabranih, nego je namijenjena svakome, Crkva dijeli Kristovu bol i način gledanja na lutajuće i iscrpljeno mnoštvo kao na “ovce bez pastira” te često ponavlja Kristove riječi: “Žao mi je naroda. ” (Mt 9,36; 15,32) Ali Crkva je također svjesna da ako želi da propovijedanje Evanđelja bude učinkovito, mora svoju poruku usmjeriti u srce mnoštva, u vjerničke zajednice koje mogu i moraju svojim djelovanjem doseći ostale.
58. Male zajednice. Posljednja je Sinoda dala razumnu pozornost ovim “malim zajednicama”, odnosno “temeljnim zajednicama” jer se danas u Crkvi često o njima govori. Što su one i zašto bi trebale biti posebni korisnici evangelizacije te u isto vrijeme i sami evangelizatori? […] U nekim se regijama pojavljuju i razvijaju, gotovo bez iznimke, unutar Crkve, živeći s njom u solidarnosti, hraneći se njezinim naukom i živeći u jedinstvu s njezinim pastirima. U ovakvim slučajevima, one izviru iz potrebe da se crkveni život živi intenzivnije te iz želje i zahtjeva za humanijom dimenzijom koju veće crkvene zajednice teško mogu ponuditi, posebno u velikim suvremenim gradovima u kojima se svi gube u masi i anonimnosti. Poziv je takvih zajednica da jednostavno na svoj način budu, na duhovnoj i vjerskoj razini, nastavak malih socioloških zajednica poput, na primjer, sela i sličnih, u slavljenju, produbljivanju vjere, bratskoj djelotvornoj ljubavi, molitvi, kontaktu s pastirima. Ili pak njihov cilj može biti okupljanje radi slušanja i meditiranja nad Riječju, radi sakramenata i bratskog zajedništva, onih skupina ljudi koji su povezani zajedničkom dobi, kulturom, bračnim ili društvenim statusom: bračnih parova, mladih, profesionalnih skupina, itd.; ljudi koji su već na neki način ujedinjeni u borbi za pravdu, bratsku pomoć siromašnima, ljudskom napretku. U nekim slučajevima oni okupljaju kršćane ondje gdje nedostatak svećenika onemogućuje normalan život župnih zajednica. Sve ovo vrijedi za zajednice osnovane u Crkvi, posebno osnovane od strane biskupija i župa.
S druge strane, u drugim pak regijama “male zajednice” nastupaju u duhu ogorčenog kriticizma prema Crkvi, koju prebrzo stigmatiziraju kao “institucionalnu” i kojoj se suprotstavljaju kao karizmatske zajednice koje su slobodne od struktura i nadahnute samo Evanđeljem. Njihova su vidljiva obilježja tužiteljski stav i odbijanje vanjskih izraza crkvenosti: njezine hijerarhije i njezinih znakova. Oni se radikalno suprotstavljaju Crkvi. Slijedeći ovaj put njihovo nadahnuće brzo postaje ideološko te se često događa da postanu žrtve neke političke opcije ili trenutne ideje, a zatim i sus- tava ili čak stranke, čime riskiraju da postanu nečiji instrument. Razlika je već uočljiva: zajednice koje su se svojim duhom suprotstavljanja odsjekle od Crkve, čije su jedinstvo ranile, mogu se nazivati “temeljnim zajednicama”, no to je u takvom slučaju čisto sociološki termin. One ne mogu, osim ako se termin zloupotrijebi, biti nazivane “crkvenim temeljnim zajednicama”, čak ni ako, u isto vrijeme dok iskazuju neprijateljstvo prema hijerarhiji, tvrde da ostaju u jedinstvu s Crkvom. To ime pripada drugim skupinama, onima koje se okupljaju unutar Crkve kako bi se ujedinile u Crkvu te tako Crkvi omogućile rast. Ove će zajednice biti mjesta evangelizacije, na dobro većih zajednica, posebno biskupija. One će biti i nada za univerzalnu Crkvu u mjeri u kojoj:
– će se nadahnjivati na Božjoj Riječi i neće si dopustiti da budu zahvaćene političkim podjelama i modernim ideologijama, koje su spremne iskorištavati njihov ogroman humani potencijal; […]
– će ostati čvrsto privrženi mjesnoj Crkvi u kojoj su smješteni i univerzalnoj Crkvi, izbjegavajući tako vrlo realnu opasnost da postanu izolirani unutar sebe;
– će održavati iskreno zajedništvo s pastirima koje Gospodin daje svojoj Crkvi i s naučavanjem koje je Kristov Duh povjerio tim pastirima;
– nikad neće sebe smatrati jedinim korisnicima ili posrednicima evangelizacije – ili čak jedinima koji polažu pravo na Evanđelje – nego će, svjesni širine i raznolikosti unutar Crkve, prihvaćati činjenicu da se Crkva utjelovljuje i u drugim oblicima, a ne samo kroz njih;
– će neprestano rasti u misionarskoj svijesti, zanosu, opredjeljenju i žaru;
– će uvijek pokazivati svoju univerzalnost, a nikad sektaštvo. […]