DUHOVNOST I SOCIJALNI NAUK CRKVE (Srpanj 2011.)
Tema 4 od 9: Sveta Elizabeta Portugalska (1271. – 4. srpnja 1336.)
fra Amando Trujillo Cano, TOR
Često bismo željeli da nam naše životne situacije – osobne, obiteljske, poslovne, crkvene i društvene – pomažu da živimo poput istinskih kršćana. Život svete Elizabete Portugalske podsjeća nas da smo pozvani napredovati i donositi plodove neovisno o životnim uvjetima u kojima se nalazimo, osobito kad su oni u potpunoj suprotnosti s našim kršćanskim vrijednostima.
Rođena u plemićkoj obitelji i vjerski odgojena, Elizabeti je iz strateških razloga dogovoreno vjenčanje u dobi od dvanaest godina s Dionizijem, portugalskim kraljem. Njezin je otac bio budući aragonski kralj, Petar III., a majka Konstancija unuka cara Fridriha II. Elizabeta je na krštenju dobila ime po svojoj svetoj teti, sv. Elizabeti Ugarskoj, proglašenoj svetom četrdesetak godina ranije. Kralj Dionizije bio je poznat po svojoj odanosti domovini, ali i po nedostatku morala. Njegova nevjera prema Elizabeti i nepovjerenje prema njoj, bio je jedan od teških križeva koje je ona morala nositi tijekom mnogo godina. Usred svega toga, posvetila se životu ujedinjena s Bogom, svakodnevno sudjelujući na svetoj misi, molitvom i pokorom, te odgajanjem njihovo dvoje djece, Konstancije i Alfonsa, i velikodušnim služenjem siromašnima, bolesnima, hodočasnicima i strancima. Povrh toga, odgajalo je i muževljevu nezakonitu djecu. Neprestano je molila za njegovo obraćenje te su, snažnim primjerom nježnosti i vjernosti, njezini napori bili nagrađeni u posljednjim godinama njihova braka.
Važan vid života sv. Elizabete bila je njezina aktivna uključenost u mirotvorstvo, osobito između njezina muža i sina, koji je objavio rat svome ocu 1323. godine, optužujući ga da favorizira svoju nezakonitu djecu. Intervenirala je i u uspostavljanju mira između aragonskog kralja Ferdinanda i Jakova, njegova nećaka koji ga je htio maknuti s prijestolja. Kad je umro njezin muž, naslijedio ga je njihov sin, koji je postao Alfonso IV., a ona se povukla u samostan Siromašnih klarisa koje je osnovala u Coimbri, gdje je živjela kao franjevačka trećoredica. Međutim, primorana da opet sudjeluje u uspostavljanju mira, napustila je samostan kako bi donijela mir između kralja Alfonsa IV. i kastiljskog kralja, njegova zeta. Tijekom toga posljednjeg puta, opterećena lošim zdravljem, umrla je 4. srpnja 1336. u Estremozu. Sahranjena u Coimbri, pripisana su joj čuda te ju je Urban VIII. proglasio svetom 1625. godine. Njezin se spomendan, prema rimskom kalendaru, slavi 4. srpnja.
Služenje na raznim područjima društvenog života; služenje ljudskoj osobi
(Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 551-553)
Ovaj mjesec započinjemo dio “Služenje na raznim područjima društvenog života” te predstavljamo njegovo prvo poglavlje: “Služenje ljudskoj osobi”. U ovom se tekstu podsjeća da se prava ljubav iskazuje u služenju te da prisutnost laika u društvu predstavlja raznolike mogućnosti i izazove da služimo živeći socijalni nauk Crkve. To služenje usmjereno je najprije na čovjeka. Pogledajmo zašto i kako.
551. Prisutnost vjernika laika na društvenom području obilježena je služenjem, znakom i izrazom ljubavi, koja se očituje u obiteljskom, kulturnom, radnom, gospodarskom i političkom životu prema specifičnim profilima: pokoravajući se različitim zahtjevima njihova posebnog područja zauzimanja, vjernici laici izražavaju istinu svoje vjere i istodobno istinu socijalnog nauka Crkve, koji svoje potpuno ostvarenje zadobiva kada se živi konkretno za rješavanje socijalnih problema. Ista vjerodostojnost socijalnog nauka, naime, nalazi se u svjedočanstvu djela, i to prije nego u njegovoj unutarnjoj suvislosti i logici (usp. Mater et magistra /Majka i učiteljica/, 232; Centesimus annus /Stota godina/, 57). Kročivši u treće tisućljeće kršćanske ere, vjernici laici otvorit će se svojim svjedočanstvom svim ljudima s kojima preuzimaju teret vrlo gorućih apela našega doba: “Sve ono što je ovaj Sveti Sabor iznio iz blaga crkvenog nauka namijenjeno je da pomogne svim ljudima našega vremena, bilo da vjeruju u Boga bilo da ga izričito ne priznaju, da jasnije uvide svoj cjeloviti poziv i da bolje usklade svijet sa uzvišenim dostojanstvom čovjeka, da nastoje oko univerzalnog i dubljeg utemeljenog bratstva i da, potaknuti ljubavlju, širokogrudnim i zajedničkim naporom odgovore na neodložive zahtjeve našega doba.” (Gaudium et spes /Radost i nada/, 1113.)
1. Služenje ljudskoj osobi
552. Među područjima socijalnoga zauzimanja vjernika laika nadasve je istaknuto služenje ljudskoj osobi: promicanje dostojanstva svake osobe, najdragocjenijeg dobra što ga čovjek posjeduje, “bitna je, štoviše, u nekom smislu središnja i sveobuhvatna zadaća služenja koju Crkva, a u njoj vjernici laici po svome pozivu, mora obaviti i ljudskoj obitelji.” (Christifideles laici /Vjernici laici/, 37) Prvi način na koji se ostvaruje ta zadaća sastoji se u zauzimanju i nastojanju oko vlastite unutarnje obnove, jer povijest čovječanstva nije pokretao neosobni determinizam, nego konstelacija subjekata o čijim slobodnim činima ovisi društveni poredak. Društvene ustanove po sebi, gotovo mehanički, ne jamče dobro svima: “unutarnjoj obnovi kršćanskoga duha” (Quadragesimo anno /Četrdeseta godina/, 218) mora prethoditi zauzimanje za poboljšavanje društva “prema duhu Crkve, utvrđujući pravednost i socijalnu ljubav.” (Quadragesimo anno /Četrdeseta godina/, 218). Iz obraćenja srca proizlazi skrb za čovjeka što ga se ljubi kao brata. Po toj skrbi shvaća se da je dužnost popraviti ustanove, strukture i životne uvjete koji se proti- ve ljudskom dostojanstvu. Vjernici laici moraju se stoga istodobno zauzeti za obraćenje srdaca i za poboljšanje struktura, vodeći računa o povijesnim prilikama i koristeći se dopuštenim sredstvima radi ostvarivanja ustanova u kojima će se poštovati i promicati dostojanstvo svih ljudi.
553. Promicanje ljudskoga dostojanstva nadasve podrazumijeva potvrđivanje nedodirljivoga prava na život, od začeća do prirodne smrti, što je prvi među svima i uvjet za sva ostala prava osobe (usp. Kongregacija za nauk vjere, naputak Donum vitae /Dar života [22. veljače 1987.]: AAS 80 [1988.], 70-102). Osim toga, poštivanje osobnoga dostojanstva zahtijeva priznavanje čovjekove vjerske dimenzije, što nije “puki ‘konfesionalni’ zahtjev, nego je to zahtjev koji ima svoj neuništiv korijen u samoj stvarnosti čovjeka.” (Christifideles laici /Vjernici laici/, 39) Stvarno priznanje prava na slobodu savjesti i vjersku slobodu jedno je od najviših prava i najtežih obveza svakoga naroda koji doista želi zajamčiti dobro osobe i društva. U sadašnjem kulturnom kontekstu jedinstvenu žurnost poprima zauzimanje za obranu braka i obitelji, što se može prikladno ostvariti samo u uvjerenju o jedinstvenoj i nezamjenjivoj vrednoti te zbilje s obzirom na istinski razvoj ljudskoga suživota. (usp. Familiaris consortio /Obiteljska zajednica/, 42-48).