Mjesečna tema za lipanj-2011.pdf

 

„Presveto Trojstvo – Socijalni nauk i laičke udruge“

Autor razmatranja, sažetka i pitanja: fra Amando Trujillo Cano, TOR

 

Katolička crkva slavi Presveto Trojstvo tjedan dana nakon Duhova, tj. nakon što nam liturgijska godina daje živjeti vazmeno vrijeme koje slavi spasenje i objavu Boga u Kristu kroz vazmeno Otajstvo i silazak Duha Svetoga nad apostole, kao što je to obećao sam Isus (Istočna crkva slavi Presveto Trojstvo na nedjelju Pedesetnice, na Duhove). Na taj način Crkva proglašava puninu Božje Objave za spasenje svijeta, podsjećajući nas da razlog zbog kojega mi poznajemo Boga i vjerujemo u njega kao u jednoga Boga u tri osobe: Oca i Sina i Duha Svetoga, ne ovisi o našim ljudskim sposobnostima i shvaćanju, već o Božjoj inicijativi. Ta se objava tijekom stoljeća postupno otkrivala, dajući mogućnost nama da se približimo dubljoj istini o Bogu i spasenju čovječanstva, kao što je jasno definirano u dogmatskoj konstituciji Dei Verbum Drugoga vatikanskog sabora (usp. DV 2).

Otajstvo Trojedinoga Boga središte je naše kršćanske vjere, najvažnija i temeljna istina koju nam je Bog objavio. Iako pojam Trojstvo nije izričito prisutan u Bibliji, njegov je smisao sigurno prisutan i izražen u mnogim biblijskim odlomcima te jasno razrađen u Novom zavjetu. Na primjer, na završetku Evanđelja po Mateju, Isus na gori u Galileji šalje svoje učenike u svijet, govoreći: “Dana mi je vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.” Drugi tekstovi iz Novoga zavjeta koji razmatraju o objavi Trojstva su: Iv 14, 16-17; 1 Kor 12, 4-6; 2 Sol 2, 13-14; Gal 4,6; Rim 15,30; 1 Pt 1,2; Tit 3, 4-6; Heb 10,29 i Jd 20-21.

Crkva je proglasila i branila vjeru u Trojstvo Oca, Sina i Duha Svetoga već od prvih stoljeća, osobito kroz crkvene sabore te protiv hereza poput arijanizma, macedonijanizma, sabelijanizma i drugih vrsta modalizama. Arijanska je hereza započela s prezbiterom Arijem, koji je živio u IV. stoljeću, a koji je poricao Kristovo božanstvo, ne odobravajući istobitnost i vječno postojanje Osoba koje su Bog. Crkva je također odbacila racionalističke teorije koje smatraju postojanje tri božanske biti ili božanstva, umjesto samo jedne božanske mudrosti i ljubavi, u kojoj postoje tri Osobe, koje su samo jedan Bog (usp. The teaching of Christ, A Chatolic Catechism for Adults (Kristova nauka, Katolički katekizam za odrasle), II. izdanje, 1983, str. 162-173). U izražavanju dogme o Trojstvu Crkva je prihvatila terminologiju grčke filozofije te je razvila stručni govor kako bi na najbolji mogući način izrazila neizrecivu stvarnost Boga.

Jedna Božja narav i ista slava koje pripadaju trima Osobama Trojstva podsjećaju nas da Bog nije neko izolirano biće, već zajedništvo ljubavi u kojemu su Otac, Sin i Duh Sveti, morajući se izraziti ljudskim riječima, u odnosu jedan prema drugome u savršenom skladu, uvažavanju i suradnji. Svatko od njih ima svoju specifičnost, ali oni su Jedan, postoje i djeluju u odnosu prema svemu stvorenome i čovječanstvu u savršenom jedinstvu. Nijedan ne prikraćuje u nečemu drugoga, već svaki postoji i djeluje u zajedništvu božanske i vječne mudrosti i ljubavi. Nutarnji je život Trojstva dakle model savršene ljubavi i zajedništva. Naše obitelji i bratstva, cijela crkvena zajednica, slaveći ovaj blagdan, pozvane su prihvatiti poziv da po vjeri i milosti Božjoj sudjeluju na ovom neizmjernom životu. Kao što je Isus rekao na Posljednjoj večeri: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” (Iv 14,23).

U isto vrijeme pozvani smo pažljivo promotriti odnos između Oca, Sina i Duha Svetoga kao izvor i model za naše ljudske odnose. Stalno se zalažemo za poštivanje dostojanstva svake osobe te da se svaku osobu smatra kao dijete Božje i sliku Božju. Svaki stav, navika, zakon ili praksa koja napada ili negira to dostojanstvo u izravnoj je suprotnosti s uzvišenim modelom koji je postavio sam Bog i koji je uostalom jedini put istinskog ostvarenja i sreće čovjeka.

Drugi aspekt koji želimo ukratko istaknuti u svezi s Trojstvom jest njegovo vanjsko djelovanje ili očitovanje. Rečeno na vrlo jednostavan način: koliko god da božanske Osobe uvijek djeluju u potpunom jedinstvu, postoje ipak specifične “vlastitosti” za svaku od njih, aspekti koji se u užem smislu odnose na jednu ili drugu. Tako se Otac izravnije povezuje sa stvaranjem, Sin je Riječ Očeva postala čovjekom za naše spasenje, a Duh Sveti je izraz ljubavi koja ujedinjuje Oca i Sina; Duh je onaj po kome mi kušamo ljubav Božju i spasenje u Kristu.

Kroz očitovanje spasenja Božjeg, objavljenoga u konkretnoj povijesti, darovano nam je najveće blago njegova Kraljevstva. Nutarnji život naših obitelji, naših bratstava, crkvene zajednice trebao bi sjati ne samo prema unutra, već i prema van; naime, ako je naše zajedništvo u Kristu i s Kristom istinsko, plamen naše ljubavi će se zapaliti, održat će se i potaknut će naša bratstva da tu ljubav ostvaruju u svijetu. Kršćansko se svjedočenje i suradnja u poslanju Crkve trebaju ostvarivati po svjetovnim franjevcima koji imaju pravi smisao za obitelj i bratstvo te su nadahnuti i pokrenuti dinamikom Trojstva.

Crkveni nauk i laičke udruge

(Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 549-550)

Ovaj ćemo mjesec razmotriti brojeve 549-550 Socijalnog nauka Crkve, nastavljajući s predstavljanjem drugog dijela, Socijalni nauk i zauzimanje vjernika laika, 12. poglavlje. Tema ova dva broja je: Socijalni nauk i laičke udruge, i izravno se odnosi na narav i poslanje FSR-a, koji je definiran čl. 1,5 Generalnih konstitucija FSR-a kao “javno udruženje u Crkvi”. U ovim brojevima, Kompendij ističe važnost socijalnog nauka Crkve u trajnoj formaciji laika te prepoznaje raznolikost formacijskih metoda koje uključuju aktivno sudjelovanje u apostolskom životu Crkve te zajedničko djelovanje s drugim skupinama. Oni također ukazuju na jasnu vezu s kršćanskom obnovom vremenitog reda te kako ga crkvena tijela trebaju ostvariti. Pojam o posebnim udrugama vrlo je privlačan, posebno u svjetlu velikog potencijala i tradicije FSR-a i tekućih izazova u svim narodima gdje su prisutni svjetovni franjevci.

d) Socijalni nauk i laičke udruge

549. Socijalni nauk Crkve mora ući, kao sastavni dio u formacijski put vjernika laika. Iskustvo pokazuje da je formacijski rad moguć, uobičajeno unutar crkvenih laičkih udruga koje odgovaraju točnim kriterijima crkvenosti. “U odgoju vjernika laika svoje mjesto nalaze također skupine, društva i pokreti: svako na svoj način, imaju zaista mogućnost pružiti odgoj koji je duboko urastao u samo iskustvo apostolskog života, a isto tako imaju priliku skupiti, konkretizirati i razvrstati odgoj što ga njihovi privrženici dobivaju od drugih osoba i zajednica.” Socijalni nauk Crkve podupire i rasvjetljuje ulogu udruženja, pokreta i laičkih skupina zauzetih za kršćansko oživljavanje raznih sektora vremenitoga reda: “Crkveno zajedništvo, već prisutno i djelotvorno u djelovanju svake pojedine osobe, nalazi svoj poseban izraz u združenom djelovanju vjernika laika, tj. u njihovu solidarnom radu odgovornog uključivanja u život i poslanje Crkve.”

550. Socijalni nauk Crkve izuzetno je važan za crkvena udruženja koja za cilj svojega zauzimanja imaju posebno pastoralno djelovanje na socijalnom području. One su uporišna povlaštena točka, jer djeluju u društvenome životu sukladno svojoj crkvenoj fizionomiji te na taj način pokazuju koliko je važna vrijednost molitve, razmišljanja i dijaloga za suočavanje i poboljšavanje društvenih zbilja. U svakom slučaju, valjano je razlikovanje “onoga što vjernici – bilo pojedinačno bilo udruženi – rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću od onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim crkvenim pastirima.”

I sama udruženja po kategorijama, koja pristaše ujedinjuju u ime poziva i kršćanskog poslanja u određenome profesionalnome ili kulturnom okruženju, mogu poduzimati dragocjeno djelovanje kršćanskoga sazrijevanja. Tako – primjerice – katoličko udruženje liječnika svoje pristaše formira preko vježbanja razlučivanja s obzirom na tolike probleme koje medicinska znanost, biologija i ostale znanosti čine profesionalnoj kompetenciji liječnika, ali također njegovoj savjesti i njegovoj vjeri. Isto to se može reći i za udruženja katoličkih nastavnika, pravnika, poduzetnika, radnika, ali i sportaša, ekologa… U tome okruženju socijalni nauk očituje svoju formacijsku djelotvornost s obzirom na svijest svake osobe i kulture zemlje.

Pitanja za razmišljanje i raspravu u bratstvu:

1. Što ti se najviše sviđa u slavljenju Presvetoga Trojstva s crkvenom

zajednicom i zašto?

2. Kako socijalni nauk Crkve može postati sastavni dio trajne formacije

svjetovnih franjevaca u nastojanju oko obnove raznih područja

vremenitoga reda?

3. Kako svjetovni franjevci mogu pomoći da socijalni nauk Crkve bude

efikasno sredstvo koje će formirati osobnu savjest i kulturu njihovih

zemalja?

Odgovorite